Sećam se, vraćali smo se sa nekog takmičenja u Japanu, a toliko smo puta bili tamo, da se nisam sigurna ni koje je bilo, a ni godine. Uglavno, kada smo saznale da ćemo biti domaćini Evropskog prvenstva, na licima nam se pojavio širok osmeh. Znam da mi je prva misao bila da ću imati priliku da igram u gradu u kom sam rođena i u kome živim, pred meni dragim ljudima, porodicom, prijateljima, i to još kao kapiten. Takođe sam bila svesna, a i ostale devojke sigurno, da će se „juriti“ zlatna medalja. Tu dileme nije bilo. Ali sve nam je to bilo tako daleko, mislili smo, ko će to da dočeka. Bilo je još mnogo takmičenja pre toga.