Smiješno je razgovarati s brkatim gospodinom kojega uopće ne poznaješ. Još je čudnije ako je taj gospodin načinjen od aluminija i čini se da gleda svoj grad s anđeoskim mirom, kao da je vidio mnogo gradova i kao da očekuje da ih još više vidi. To, kao i druge neočekivane stvari, dogodile su mi se dok sam šetao Zagrebom, gradom koji nisam poznavao i koji možda nikad neću upoznati do kraja, ali koji, upravo poput lijepe žene, očarava na prvi pogled. I ostaje ti u srcu, upravo kako se to dogodilo Antunu Gustavu Matošu.